Podučavati strani jezik…u Školici

Jedan od najvećih izazova današnjice – podučiti nekoga nešto. Tri su nepoznanice: koga podučavamo, što podučavamo i što zapravo znači podučiti. I je li to u ovoj današnjoj situaciji uopće moguće?

Mene su učili da je normalno učiti i da ću učenjem stvoriti bolji svijet i da će meni stvoriti bolji svijet. Nisam se nikada pitala što bi se dogodilo da ne učim. Za odličan uspjeh na kraju školske godina ne bih dobila ništa jer je dobro učenje bila moja dužnost. Nije mi palo na pamet tražiti nešto, isto kao što mi do srednje škole nije palo na pamet markirati, ne učiti, prepisivati. Kasnije sam se malo služila tim oruđem osjećajući se buntovno kako dolikuje tinejdžeru, ali pazeći da ne pretjeram. S jedne strane znala sam da me loše ocjene neće odvesti nikamo, a s druge strane počelo se u meni rađati istinsko zanimanje prema nekim predmetima i stvorila se ona prava motivacija koja me prati cijeli život: učiti da bi znanje donijelo zadovoljstvo, a samim time i sve ostalo.

 

U međuvremenu su se generacije izmijenile. Strogost je prerasla u blagost pa u pretjeranu popustljivost. Autoriteti su nestali potpomognuti medijima, pravima koja su počela iskakati poput pajaca iz kutije. Poštovanje prema učitelju se srozalo kao klackalica koja odjednom tresne o tlo i učenika s druge strane uzdigne do neba. Osim engleskog koji se ionako nauči uz video igrice i filmove nestale su potrebe za drugim jezicima.

 

Školica se svela na par grupa s par učenika. Pokušavali smo na sve načine probuditi zainteresiranost i uvjeriti ljude da su jezici potrebni. Od satova smo radili predstave, umjesto statičnog ex cathedra podučavanja šetali smo gradom i simulirali stvaran život. Posjećivali izložbe u Veneciji, kuhali ‘Christmas pudding’ i pili čaj u 5, pjevali Jacques Brela i u noći Sv. Martina šetali s fenjerima po ulicama. Inzistirali smo na upotrebi stranog jezika za vrijeme nastave, koristili internet, CD-ove, fotokopije starih dobrih vježbi, a prije svega našu maštu i kreativnost. Pokušavali smo probuditi ono što svaki čovjek u sebi ima – želju za napredovanjem, za znanjem. Ono što visoka tehnologija, dostupnost Googleova prevoditelja i svih informacija sad-i-odmah putem podmuklo i nesvijesno zatire.

 

I onda odjednom dogodilo se da ljudima ipak nije dosta prespavati život klikajući i prazno čitajući. Dogodilo se da su shvatili koliko je lijepo kada te razumiju u dućanu, slastičarni, na poslovnom sastanku. Kada su shvatili da jezik nije samo glagol i deklinacija, već je jezik povijest, geografija i umjetnost nekog naroda. Kada su shvatili da uz malo početnog truda i bez obzira na godine mogu krenuti u jedan sasvim novi svijet i u njemu se svakim danom sve ugodnije osjećati.

 

Podučavati jezik u Školici znači otvoriti nova poglavlja u životima. Poglavlja koja u početku pišemo mi, nastavnici, ali knjigu završavaju učenici kao jedinstveni autori svog života.

 

Sanja Jurlin, prof.