Već dugo godina gledam kako sve vezano za školu i obrazovanje ima negativan predznak: profesori i učitelji umorni su od borbe s vjetrenjačama, roditeljima je puna kapa domaćih zadaća, prezentacija, lektire i instrukcija, a učenicima je manje-više sve dosadno, naporno i staromodno. A škola je sastavni dio života većine obitelji: početak nastave određuje kada će biti popusti u trgovačkim centrima, kada se može otići na godišnji odmor, kada se mora vratiti i slično. Škola je, na kraju krajeva, obavezna i ona određuje budućnost svakog čovjeka.

Radeći kao profesor i knjižničar u jednoj zagrebačkoj gimnaziji uočila sam da je jedan od glavnih problema, koji je i zajednički većini učenika, to što ne znaju učiti. Svi im kažu: „Sjedni i uči!“, ali nitko ne kaže kako. Neki se snađu, nađu neki svoj način i drže se toga dok ide i dok im donosi zadovoljavajuće ocjene. Drugi se provlače, uče „kampanjski“, ne traže bolje/učinkovitije načine. Treći pak ne uče uopće, „čeprkaju“ po bilješkama, tu i tamo bace oko na udžbenik, domaću zadaću ne pišu. Roditelji očajavaju, viču, razgovaraju, mole, preklinju. Traži se spas u instrukcijama za pojedine predmete, ali to je samo gašenje požara.

Razmišljala sam kako to promijeniti, ali malim i bitnim koracima, ne ulazeći u tako često spominjani kurikulum jer tko nauči učiti, neće imati problema ni s kojim predmetom u školi ili na fakultetu.

Čitajući literaturu i slušajući on-line tečajeve, shvatila sam koliko zapravo o načinima učenja ne znamo i koliko bi svima – i učiteljima, roditeljima i pogotovo učenicima – pomoglo znanje o tome KAKO učiti. Naučiti učiti temelj je od kojeg bi sve trebalo krenuti i koji bi trebao školovanje učiniti lakšim. Onda bi se možda ponovno moglo reći: „Od kolijevke pa do groba, najljepše je đačko doba.“

Krunoslava Paripović, prof.